Tribina Udruženja književnika Crne Gore „Riječ”, koja se održava u Duhovnom centru „Simeon Mirotočivi”, na Nemanjinoj obali, bila je posvećena najznačajnijoj srpskoj pjesnikinji Desanki Maksimović, o kojoj su nadahnuto govorili mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, predsjednik UKCG Novica Đurić i pjesnikinja Milica Kralj, urednica Tribine.
-Ovo mi je treći put da učestvujem u večerima posvećenim Desanki Maksimović. Prvi put je to bilo povodom devedesetogodišnjice njenog života u Pančevu, kada sam bio episkop u Banatu. Onda smo organizovali veče njoj posvećeno, a drugi put je to bilo iste te 1988. godine u Udruženju književnika Srbije. Tamo je bila i ona prisutna i ja sam pročitao pjesmu posvećenu njoj. Bio je to jedan od pokušaja da se oslika njena ličnost. Ona je jedan od rijetkih ljudi koje sam sreo u životu sa takvom čistotom i smirenošću. Ona je bez sumnje istog duha sa Markom Miljanovim - kazao je, između ostalog, mitropolit Amfilohije.
Književnik Novica Đurić, koji je nekoliko puta imao čast da razgovara sa Desankom Maksimović, a kasnije te dragocjene razgovore i pretoči u knjigu, podijelio je sa publikom pojedine segmente.
– Desanka Maksimović bila je ispred svakog čekanja i nadanja, s tajnama svog naroda, čineći od njega najveću i najsnažniju pjesmu. Bila je i ostala velika, jer se u najvećoj slavi ne uznese, a sve što joj bi vrijedno bi pjesma. A i šta bi više. Dama iz prvog reda srpskog pjesništva dvadesetog vijeka za koju je pjesnik Ljubomir Simović rekao: „Ako njen život nije uspeo da namiri ceo jedan vek, njeno pesničko delo će sigurno ispuniti vekove.” Milovan Vitezović u predgovoru za moju knjigu „Desanka Maksimović, žena koja je samo volela” zabilježio je da se pojavom Desanke „pojmilo da se među srpskim pjesnikinjama ostvarilo veliko trojstvo: Jefimija (despotica Jelena Mrnjavčević) – Milica Stojadinović Srpkinja – Desanka Maksimović”. A tu knjigu, bez pretjerivanja, treba shvatiti kao da se bez nje ne mogu razumjeti mnogi događaji iz 19. i 20. vijeka, u onoj veljoj Jugoslaviji – kazao je Đurić.
– Pisao sam „apoteozu o Desanki Maksimović, sa biranim divljenjem”, koja je ovjenčana Njegoševom nagradom, najvećom tadašnjom književnom nagradom u Jugoslaviji. Osvrćući se na taj događaj Vitezović piše: „Napadali su je u Pobjedi da kao dobitnik sramoti Njegoša, ne shvatajući da je baš ona pjesničko oličenje sestre Batrićeve i da, napadajući nju, napadaju i Njegoša. Ili baš shvatajući da je to oličenje. Ovjenčanu, a ranjenu, sreo ju je Novica Đurić i ona je baš njemu otvorila dušu”. U razgovoru o tim napadima Desanka mi kaže: „Ja poštujem Njegoša. Mislim i uvjerena sam da ga ničim nisam iznevjerila, da smo i jedno i drugo voljeli svoj narod i bili mu odani. Mogli su mi je mirno dodijeliti po časti, po čistoti mišljenja i voljenja, po odnosu prema nebu, prema poeziji – o tome ne govorim. Bio je to poseban trenutak u mom životu. Uzbuđena, nisam vjerovala da sam toga dostojna. Osjećala sam da ako bi Njegoš znao da sam ja dobila nagradu, ne bi mu bilo krivo. Jer, ni o šta se nisam ogriješila, o slobodu, o Crnogorce, o poeziju, o sveštenstvo. Sve je na svom mjestu...” - prisjetio se Đurić.
Pjesnikinja Milica Kralj smatra da bi stihove Desanke Maksimović valjalo jednom uklesati na nekom vidnom mjestu kako bi njihova opora mudrost makar samo na jedan tren doprla čak i do nekog slučajnog prolaznika koji tek samo mutno i neodređeno sluti ono o čemu pjesnikinja pjeva.
– Desanka Maksimović je pravi rođeni pjesnik, topao, neizvještačen, živ, sa izrazitim osobinama ženske duše. Pjesme Desanke Maksimović su najbolje što je našem jeziku dala žena, a idu bez sumnje u najvrjednije, što se poslednjih godina u nas stvorilo. To su pjesme ustreptale mladosti s njezinim bujnim zanosima i nejasnim čežnjama; drhtaji nejasnih slutnji, radost užitka u mladosti, i bol prolaženja. Osjećaj prolaznosti, nemogućnost da se obuhvati sve ono golemo i neizrecivo, što bi čovjek u valu zanosa htio odjednom, u isti mah da iscrpe i privuče k sebi. U osjećaju mladosti ima uvijek nešto bolno – i taj bol mladosti izbija iz njenih pjesama kao neki mukli lajtmotiv. Rijetko je u našoj književnosti da jedno stvaralaštvo traje toliko dugo, i to da traje tako što se neprestano iskazuje kao istovjetnosti i ako različitost u isti mah – kazala je ona.
Svoje stihove, komentare i utiske o poeziji čuvene pjesnikinje podijelili su i književnici Bećir Vuković, Perivoje Popović i Budimir Dubak.
A.Ć.

Slutnje

-Ja sam, kako je to primijetio književnik Vitezović, „naveo Desanku” da mi bar povjeri „i ono što svojim pjesmama nije povjerila o pakostima jednog vremena, o odnosu vlasti i pisaca, o piscima na vlasti i u komitetima, o menama prema periodima, od osione vlasti pokazivane silom do zakulisnih političkih igri”. Desanka je i te 1987. godine bila zabrinuta za Miodraga Bulatovića, na odnosu prema Bulatoviću u Savezu književnika Jugoslavije i slutila strašnu sudbinu zemlje – kazao je Đurić.